Nemam često prilike da razvijam moždane vijuge na srpskom, ali mi je jedan mini-niz na Tviteru zapao za oko i naterao na razmišljanje koje bih ovde da podelim:

Odricanje od odgovornosti.

Tako se zove kada pripadnik više srednje klase diže ruke i kaže “ovde nikada neće biti bolje”.

Zna da tamo negde nema nikakvu odgovornost za društvene procese, ćuti i radi, tako je najlakše.

Zato su oni koji ostanu duplo vredniji.

To ujedno znači i da uvesti promene makar i u mikro okolinu, zna da bude đavolski teško.

Retki to mogu da izdrže, pre svega psihički, najlakše je odustati i izabrati jednu od dve opcije: prihvatiti tok ili dići sidro i otići.

Pre 12 i po godina sam “digao sidro” i otišao: ne zato što sam mislio da u Srbiji “nikada neće biti bolje”, već zato što mi je jedna grupa kompromisa (daleko od porodice, zavisnost od automobila, meseci potrošeni na USMLE testiranje i imigracionu papirologiju) bio u tom trenutku prihvatljiviji od drugog (nedovoljno finansijskih sredstava za bavljenje “ozbiljnom” naukom, čekanje na specijalizaciju, povlačenje rodbinskih i stranačkih veza za apsolutno svaku sitnicu). Pristup kompleksnim problemima mi je takav: uvek postoje kompromisi i eksternaliteti, potrebno je staviti ih na papir i makar biti svestan njihovog postojanja, čak iako je konačna odluka više emotivna nego vođena dubokim razmatranjima.

To je kontekst mojih primedbi na komentare odozgo. Koliko sam shvatio autora, postoje tri ishoda:

  • Odlazak, koji je pasivan. Odluka je da se “odustane od ostanka”, a boravak i rad u inostranstvu su prirodna posledica odustajanja onih koji su suviše slabi da ostanu.
  • Ostanak uz “prihvaćanje toka”, koji su opet pasivni. Odluka je da se “odustane od promena” zbog nedostatka psihičke snage, dakle opet, za one slabije.
  • Ostanak uz “uvođenje promena”, jedina aktivna odluka onih retkih koji su u sanju da se izbore sa “đavolski teškim” problemima.

Ovo je iskrivljena, skoro pa Diznifikovana slika stvarnih problema sa kojima se ljudi u Srbiji suočavaju (ili bar sa kojima su se suočavali pre 10-15 godina, kada sam ja takve odluke donosio — ne znam, sada je situacija možda drugačija!) i nadam se da nije šire rasprotranjena kao mentalni model jer bi dovela većinu ljudi na stranputicu.

Za početak — i ovo mi je blisko tako da mislim da je logično i očigledno ali ipak treba napisati — odlazak iz Srbije i dobijanje dobrog i stabilnog posla bilo gde u bilo kojoj profesiji nisu bili laki nikada, a naročito ne sada. Lakši su, pretpostavljam, za one koji su otuđeni od porodice, ili već imaju članove porodice u inostranstvu, ili imaju oskudnu fizičku društvenu mrežu, i koje se uz sve to još i bave zanimanjem koje je u potražnji u datom trenutku. Ne sumnjam da postoje situacije u kojima se sve ove kockice poklope. Isto tako ne sumnjam da su takve situacije izuzetak, ne pravilo.

Druga, bitnija stvar, je dihotomizacija odluke onih koji ostanu na “prihvaćanje toka” i “uvođenje promena”. Možda grešim, ali ne znam, više bih voleo da se moj internista i pedijatar moje dece u slobodno vreme bave praćenjem literature, odlaskom na kongrese, i sopstvenim mentalnim zdravljem, nego đavolski teškim uvođenjem promena. Ali šta bih, sa druge strane, mislio o karakteru i integritetu tog lekara ako znam da su saglasni sa “onim što se dešava” — šta god to bilo — ili čak da se aktivno bore protiv “promena” — šta god one značile.

I tu dolazimo do treće, možda najvažnije stavke: o kojim “promenama” pričamo? Često na srpskom tviteru naletim na starije, ozbiljne ljude koji se zalažu za potpuno rušenje sistema u Srbiji i pravljenja “nečega novog”. Kao da revolucije ne jedu svoju decu, i kao da verovatniji ishod skriveno ili otvoreno nasilnog rušenja vlasti ne bi bila još ekstremnija, korumpiranija, a uz to još i nestabilnija grupacija. A ako se složimo da putpuno rušenje sistema nije na stolu, hajde da rešimo ovu kvadraturu kruga: kako “promeniti sistem iznutra” bez donošenja mnogo (za mene previše) kompromisa? I kako znati ko od onih koji su “prihvatili tok” u stvari rade mnogo vrednije stvari od onih koji “uvode promene” svojim objavama?

Tako da, čak iako prihvatimo ovu grupu podelu na tri ishoda, nadam se da se možemo složiti da su sva tri u stvari teška! Za datu osobu u datom trenutku jedna će možda biti nešto lakša od drugih — retkim srećnicima biće toliko očigledna da neće imati nikakve sumnje — ali će uvek biti kompromisa i eksternaliteta o kojima treba voditi računa.

Uglavnom, previše reči posvećeno nečemu na Tviteru, ali uz druga pisanija nisam danas imao vremena da pišem kraće.