Prošle godine u ovo vreme sam, i ne primetivši, prešao značajan životni miljokaz—moje dalje usavršavanje neće zavisiti od dobre volje srpske birokratije.

Stranci koji žele specijalizaciju u Americi a nemaju zelenu kartu mogu birati između dve vrste lanaca—H1B i J1 vize. Ova prva je radna viza, skuplja, i većina akademskih programa je ne sponzoriše. J1 je poznata studentima iz Srbije koji dolaze u SAD preko work and travel programa. Postoji posebna verzija J1 vize za lekare, koja je zasnovana na sledećim pretpostavkama:

  • u zemlji iz koje dolazite postoji potreba za lekarima određene specijalizacije, ali
  • ne postoje kapaciteti za školovanje tih specijalista, tako da
  • strana zemlja šalje lekara u Ameriku, ali
  • pod uslovom da se nakon završetka specijalizacije vrati u svoju zemlju na bar dve godine.

Ako neko želi da ostane u Americi nakon završetka specijalizacije, to može uraditi:

  • nakon što provede bar dve godine u matičnoj zemlji, ili
  • tako što radi dve do pet godina u delu SAD sa manjkom lekara te specijalnosti.

Prve četiri stavke su vrhunsko licimerje sa američke strane, jer su baš njima potrebni lekari generalno, a naročito specijalizanti. Broj medicinskih fakulteta je decenijama bio ograničem zbog straha lekarskog lobija da će hiperprodukcijom doći do pojeftinjenja radne snage (khmSrbijakhm). Iz moje perspektive—hvala im.

Na žalost, to znači da od države morate dobiti potvrdu da je sve gore navedeno tačno. Za Srbiju, ovo je čist kabuki. Ako i postoji potreba za nekom specijalnošću, nema se para za plaćanje svršenog specijaliste—naročito ako vam veći deo posla obavljaju volonteri. A svakako vam niko ne može reći kakva će biti situacija nakon četiri-pet godina (da li se u Srbiji bilo šta može planirati na tako dugi rok?)

Procedura je haotična. Najbolje se može uporediti sa umrtvljivanjem zubnog živca pri kojem vam zubar ne kaže koliko će zuba stradati. I ne koristi anesteziju. A zubarska stolica je istovremeno i električna, sa satom koji otkucava.

Karakterišu je četiri momenta:

  • službenici i službenice koji ne znaju o čemu se radi;
  • osoba do koje dođete nakon tridesetog telefonskog poziva zna šta vam treba, ali ne sme to da napiše jer ne može da vam garantuje posao (iako nigde u potvrdi ne treba da stoji bilo šta o garantovanom zaposlenju); kada božanskom intervencijom ipak sastavi potvrdu,
  • osoba koja treba da je potpiše ne može to da uradi jer je na odmoru, službenom putu, operacionoj sali, ili lebdi iznad Sahare u balonu, izgubljena i bez kompasa;
  • vaš budući poslodavac, koji vam svake nedelje šalje podsetnik da ističe vreme za dobijanje vize.

Nakon uljudnih molbi, svakodnevnih telefonskih poziva, preklinjanja na kolenima, i pretnjama zaštitnikom za ljudska prava i—ključni momenat—medijima, izaćićete iz zgrade u Nemanjinoj isceđeni kao krpa, ali sa dovoljno snage da otrčitite do Fedeksa kako biste to parče papira poslali kome treba u 26 milisekunde do dvanaest.

Nije tako svakome i svaki put, ali se desilo dovoljno puta meni i ljudima koje znam da je malo verovatno da je u pitanju nečija loša sreća.

Tema za razmišljanje: zašto Ministarstvo zdravlja ne bi pojednostavilo i ubrzalo proceduru, ali i počelo da naplaćuje taksu od ljudi koji su se (uglavnom) besplatno školovali, a sada idu negde gde će u bliskoj budućnosti imati za srpske uslove više nego pristojna primanja? Indija, najveći svetski izvoznik lekara, pre izdavanje potvrde traži od budućih specijalizanata koji su završili državnu školu da potpišu obavezu da će, ukoliko se ne vrate kući nakon specijalizacije, platiti oko $5.000 u rupijima.

Naravno, lako mi je to da predložim kada mi potvrda više ne treba. Ali mi je neverovatno da je srpskoj birokratiji lakše da izvodi gore opisane burleske nego da radi svoj posao i pošteno zaradi pare; i da se država Srbija bez ikakve nadoknade odriče intelektualnog kapitala u koji je prethodno uložila finansijski.