Za Srbiju ne znam1, ali ovde postaju sve manje bitni.
Za kontinuiranu edukaciju svaka pristojna zdravstvena ustanova održava nedeljna predavanja. Manje bolnice i privatne prakse šalju ljude na lokalne 2-3 časovne putujuće seminare u organizaciji strukovnih udruženja, ili se jednostavno uloguju na Medskejp.
Sad, informacije koje se tamo dobiju nisu uvek najsvežije. Donedavno, svako ko nije imao vremena i/ili para da izlista svih pet velikih časopisa—znači svi—imao je dve opcije: da ode na kongres, ili na “edukativni” ručak/večeru, oba finansijski podržana od strane farmaceutskih kuća. Kome nije do svega onog što veliki kongres podrazumeva, a što je Ivan naveo u svom blogu, bira besplatan ručak. Koji, naravno, nikako nije besplatan jer vam predstavnici Velike Farme dobrim delom serviraju, hm, poluistine. Čak i na dobro organizovanim pharma free kongresima postoje manje ili više dobronamerni istraživači željni da predstave preliminarne rezultate koji nikada neće biti objavljeni. Ili, kako je to rekao jedan pametan Grk2:
Large professional meetings, as they are currently run, may really be the best there is in modern medicine—as many sales departments of the pharmaceutical and biotechnology industry and most hotel managers would argue. However, if there is uncertainty and equipoise about the utility or lack thereof of medical congresses, it may be time to perform formal studies to assess what types of meetings or other methods for research dissemination and education work best in training excellent physicians, improving medical care, and controlling cost. The next step probably would be to randomize the first meeting.
(via JAMA Network | Are Medical Conferences Useful? And for Whom?)
Iskusniji od mene su još odavno dali svoje savete o tome kako biti u toku. Koje podkastove slušam već znate, blogove i tviter naloge ću uskoro izlistati, ali su prethodna dva linka i više nego dovoljni.