1.

Ankete o popularnosti bilo koje vakcine i iskazivanje interesovanja su besmisleni pokušaji skretanja pažnje sa činjenice da vakcina nema dovoljno za masovnu imunizaciju, i da nadležni nisu u stanju da daju tačan datum do koga će većina stanovništva biti vakcinisana, niti termine ugovora koje su potpisali sa dostavljačima, ako su bilo šta i potpisali.

Besmislenost anketa prepoznaje svako ko je upoznat sa Kanemanovom zamenom pitanja: suočen sa teškim pitanjem, naš mozak ga krišom zameni lakšim. Za odgovor na pitanje “Koju biste vakcinu primili?” potrebno je poznavanje bar efikasnosti i neželjenih dejstava svake od vakcina, ako ne i načina skladištenja, distribucije, i cene. Malo ljudi ima te informacije. Zato odgovaraju na druga pitanje, najšešće “Koja vam se zemlja više sviđa?” - kada pobeđuju “ruska” ili “kineska” vakcina, ili “Koliko ste otvoreni za nove stvari?” (Fajzer i Moderna za “veoma”, AstraZeneca i Sputnjik za “donekle”, Sinovak za “nimalo”). Oni upućeniji u nedostatke svog znanja pitaće osobu od poverenja, obično nekoga ko je bar tangencijalno povezan sa biomedicinskim naukama, i zameniti svoje mentalne heuristike njihovim.

Zemlja koja koristi takve podatke za odlučivanje o nabavci vakcina je u najmanju ruku neozbiljna, a verovatno i opasna po svoje građane. Lažna demokratija ne pomaže nikome.

2.

Šta bi uradila ozbiljna zemlja? Za početak, ne bi dozvolila pomor svog stanovništva, krah ekonomije, i kolaps zdravstvenog sistema. Novi Zeland i Tajvan, na primer, mogu spokojno da odlože masovno vakcinisanje dok se neželjena dejstva bolje ne isprofilišu. Ali čak i oni su ugovore već potpisali i isporuku dogovorili. Agencijska vest sa linka gore daje datum, raspored vakcinisanja, tip vakcina koje su kupljene, i njihovu cenu.

Zemlje koje su u većem problemu ne mogu da čekaju: Amerika je na neviđeno platila proizvodnju i distribuciju velikih količina (300 miliona!) doza nekoliko različitih vakcina pre nego što prođu ispitivanje, sa prostom računicom: bolje nekoliko desetina, pa i stotina miliona dolara izgubiti na jednu ili dve vakcine koje nisu efikasne i čije doze moraju da se bace, nego gubiti trilione dolara mesečno zbog zatvorene ekonomije. Na linku gore, zvaničnom za operaciju “Warp Speed”, za svaku od vakcina postoji količina novca koja je data, broj doza koji je planiran, i datum kada je predviđena isporuka. To su podaci koje svojim građanima daje ozbiljna država, pa neka je i na zalasku.

A tu je i Izrael.

3.

Kako bismo poredili vakcine? Za početak, samo dve, Fajzerova/BioNTech i Modernina, imaju konačne rezultate iz treće faze ispitivanja objavljene u recenziranim časopisima. Za ostale tri, AstraZeneca, Sputnjik i Sinovak, postoje samo podaci iz početnih faza ispitivanja i saopštenja za novinare. Nekima bi to sa pravom bila dovoljna razlika da “izaberu” prve dve.

Sa druge strane, te dve vakcine rađene su na “novoj” tehnologiji kojom je informaciona RNK koja enkodira S protein virusa enkapsulirana u lipozomalnu česticu. Direktna posledica tog načina proizvodnje je što se doze moraju čuvati na veoma niskim temperaturama (-70°C dugoročno za obe, ali -20°C do šest meseci za Moderninu). Sposobnost bilo koje zemlje da uspešno koristi obe vakcine direktno zavisi od njene sposobnosti da održi veoma hladan lanac neophodan za njihovu stabilnost. Postavljanje seoskih punktova i putujućih dispanzera bilo bi teško, možda i nemoguće. Ako se sećate onih priča o vakcinama za bogate i siromašne zemlje, ovo je razlog za tu podelu. Sve i da su jeftinije od drugih (a nisu), ovakve vakcine teško je davati u ekvatorijalnoj Africi i jugoistočnoj Aziji.

Sledeća je efikasnost. Objavljena efikasnost Moderne i Fajzera je oko 95%, Sputnjika 70%, Sinovaka tek 50%, a AstraZeneca između 70 i 90, ali zbog loše urađene treće faze u stvari nepoznata. Za pojedinca, veća efikasnost je bolja, ali državi nije bitna efikasnost kod pojedinca već kako najbrže i najjeftinije doći do dovoljnog broja imunizovanog stanovništva da pandemija utihne. Efikasnije vakcine su skuplje i teže za transport, manje efikasne su jeftinije i lakše. Ako je izbor između toga da za isti novac i u istom roku 20% stanovništva dobije Fajzerovu vakcinu ili 60% dobije Sinovak, Sinovak pobeđuje. Ali kako izabrati u Srbiji bez dva ključna podatka u toj računici: vremena i novca.

A neželjena dejstva? Ciničan odgovor je i najispravniji: kada vam kuća gori ne možete previše vremena provesti u brizi da će vam voda uništiti parket. Manje cinično — za svaku od vakcina u opticaju rizici postoje, ali su zanemarljivi u odnosu na rizik od kovida. Da li bilo ko može garantovati da neće doći do nekog retkog i nepredviđenog neželjenog dejstva koje je posledica pogrešnog imunog odgovora na S protein (što se može desiti sa svakom od vakcina) ili načina na koje telo intereaguje sa lipozomalnim česticam (Fajzer, Moderna) ili virusnim vektorima (AstraZeneca, Sputnjik)? Naravno da ne može. Ali odrasli smo ljudi.

4.

Koja, onda, vakcina? Koja god je prva dostupna.

PS

O vakcinama, na srpskom, od nekoga ko nije laik: